Prije svega, treba reći da se na korupciju gleda pogrešno ako pri spomenu te riječi sebi predstavljamo osobe iz poslovnog svijeta (bankare, poduzetnike, investitore), koji kuju neki zavjerenički plan iza zatvorenih vrata, kako bi ostvarili neki svoj osobni interes. To je pogrešno viđenje, jer se time ispušta glavna stvar – a to je da se korupcija javlja samo u slučajevima gdje politika ima odlučujući utjecaj na gospodarstvo, odnosno, gdje politika može kreirati pravila igre. Naime, točno je, kao što je govorio Adam Smith, da se ljudi iz poslovnog svijeta rijetko kad susretnu, a da pri tim svojim susretima ne krenu da planiraju neku smicalicu ili urotu protiv javnosti. Međutim, takve smicalice i urote ostale bi bez realizacije kada u tom planu ne bi naišle na podršku ljudi iz svijeta politike.
Stoga je osnovna stvar koju treba shvatiti da izvor korupcije nije ljudska pohlepa ili pokvareni kapitalisti – koju možemo riješiti palijativnim mjerama i povremenim sudskim procesima protiv onih koji su se okoristili sustavom – nego sustav koji omogućuje spregu između politike i privrede. Ako se želimo riješiti problema korupcije, onda treba otkloniti sustav koji političarima daje široka ovlaštenja u stvarima ekonomije, odnosno, još gore – gdje političari direktno upravljaju tvrtkama ili sjede u upravnim odborima poduzeća. Ako zaista želimo na efikasan i trajan način riješiti problem korupcije – trebamo pod hitno privatizirati sve tvrtke u državnom vlasništvu i ukinuti sve zakone koji političarima daju bilo kakva ovlaštenja da kreiraju ili na bilo koji način utječu na ekonomiju zemlje, od monetarne politike centralne banke, pa do upravnih odbora u tzv. javnim poduzećima.
...
Nas, međutim, ne trebaju skandalizirati "afere" i nezakonito ukradeni milijuni – to je sasvim normalna posljedica nakaradnog sustava socijalne države – nego, na primjer, to što ministar Linić, potpuno zakonito, zadužuje Hrvatsku na račun još nerođenih, kako bi Vlada taj novac potrošila na još jedno bezuspješno "pokretanje gospodarskog ciklusa" i "poticanje proizvodnje" u svrhu predizbornih kampanja. I što takva politika ne nailazi ni na kakav otpor. To je skandal – jer, to je bit nereformiranog sustava Sanaderove rasipničke vladavine, a ne njegova strast ka novcu ili umjetničkim predmetima. Milanovićeva politika je jednako rasipnička i neodgovorna kao i Sanaderova.
Da bi Hrvatskoj krenulo na bolje, njoj nisu potrebni časni i pošteni političari, nego je potrebno protjerati politiku iz ekonomije, jednom i zauvijek. Sustavnim, ustavnim i trajnim promjenama. A ne jeftinim pričama o časti i poštenju. I to je jedina pouka koju možemo izvući iz suđenja korumpiranim političarima, pa i ovog trećeg u nizu Sanaderu.
Pročitajte ceo tekst
No comments:
Post a Comment