Kako se odbraniti od varvarstva?

Još jednom su varvari šokirali civilizovani svet...

Političari ponovo drže "odlučne" govore, javnost je izvan sebe od tuge i besa, mediji pokušavaju da objasne "šta se to dešava" i "zašto", stručnjaci još jednom objašnjavaju ko je šta pogrešio, koji su "propusti napravljeni". Da li su zatajile "obaveštajne službe" ili policija ili neko treći, četvrti...

Utisak je da zapadni svet jednostavno ne zna kako da reaguje. Već decenijama je nemoćan da odgovori na ovu divljačku taktiku iznenadnih, stravičnih i smrtonosnih napada na civile. Ljudi su užasnuti jer brutalnost i hladnokrvnost ubica nadmašuje jedino bespomoćnost žrtava. Nakon ovakvih tragedija, uspostavljaju se neefikasne i beskorisne kontrole, maltretiraju hiljade i hiljade nedužnih građana koji stoje u redovima da budu podvrgnuti ponižavajućim "pretresima" i ispitivanjima... Što je sve naravno potpuno beskorisno. Varvari su glupi, ali ne baš toliko. Kako kaže stara izreka o mađioničarima - oni neće "ponoviti isti trik dva puta". A posebno neće stati u red da ih policija legitimiše i pretresa. Mogućnosti za njihova zlodela su beskonačne. Mesta i načina na koje oni mogu počiniti svoja zlodela je više nego policajaca na celoj planeti. I zapadni svet je toga svestan. Zato je i užasnut. Ali bezbednije se osećamo ako imamo privid da se po tom pitanju eto "nešto radi"...

A sada ozbiljno - šta treba da se uradi? Kako odgovoriti na varvarstvo? Pre svega, ako je napadnut ili u opasnosti građanin civilizovanog sveta mora biti svestan šta brani. Koje su to naše vrednosti? To se na najnovijem tužnom primeru jasno vidi - novinari i karikaturisti u Parizu ubijeni su zbog slobode govora. Dakle, vrednosti koje mi branimo, na kojima počiva civilizovan svet su lične slobode. One su napadnute i njih treba braniti. Umesto da stalno sputava slobodu svojih građana radi "bezbednosti", zapad bi morao da slobode brani po svaku cenu. Ako su ubijeni karikaturisti zbog ismevanja bilo koga/čega, njihove karikature treba objaviti u svim medijima - svim televizijama, svim časopisima, svim sajtovima. Svuda. Bez kalkulisanja. Varvari tu neće moći ništa. I biće poraženi jer nisu postigli ništa, već suprotno od onoga što su hteli.

Kako onda "sprečiti" ovakve napade? Odgovor je očigledan, ali previše neprijatan za većinu građana - ne mogu se sprečiti. Ako neko iole inteligentan želi da naudi određenoj osobi, naći će način da to uradi. A većina ubica ne ide okolo i priča svima o svojim namerama, već svoja zlodela planira u tajnosti. Često nakon ovakvih tragedija za napadača čujemo kako je bio "sasvim normalan mladić" i tako dalje. Ne postoji način da se oni unapred otkriju i spreče.

Ono što može da se uradi jeste da građani civilizovanog sveta prihvate činjenicu da su pod varvarskim napadom i da budu spremni da se brane. Ako zaista verujemo u vrednosti na kojima je izrađena savremena civilizacija, individualne slobode i poštovanje prava svih, onda moramo biti spremni i da ih branimo. Institucije to ne mogu da urade umesto nas, iz očiglednih razloga. Jer varvari ne napadaju institucije, njihova taktika je u sasvim drugoj ravni - oni nemaju teritoriju, nemaju vladu, nemaju gradove, zgrade i institucije, ne postoji "vojska" i ne postoji "front" - i zato su za državu su neuhvatljivi. Ali za nas jesu. Ako su bar piloti u avionu naoružani, kriminalac će imati velikih problema da preuzme kontrolu. Ako su svi putnici naoružani, verovatno neće stići da napravi tri koraka. Ako su građani generalno naoružani i spremni da brane svoj život, svoje društvo i svoje vrednosti - teško da će neki napadač uspeti da napravi veću štetu. Da su novinari u Parizu bili naoružani, imali bi šansu da se brane. Ne bi bili bespomoćne mete. Ali u Parizu ni policajci nisu bili naoružani... 

To je to dragi moji građani civilizovanog sveta. Ako verujete u svoje principe, morate biti spremni da se borite za njih. Da varvarima uzvratite direktno. Niko to neće uraditi umesto vas. Niko ne može da uzvrati osim građana koji su na licu mesta.

Ako ne verujete, onda smo već izgubili.

Nozickova obrana liberalnog kapitalizma

Fenomenalan tekst Bore Ristića - pročitajte obavezno do kraja!

Kako nas u svojoj kolumni pod naslovom "Obljetnica ozbiljnoga političkog neoliberalizma" podsjeća Žarko Puhovski, navršilo se punih četrdeset godina kako je američki filozof, Robert Nozick (1938-2002), objavio svoju knjigu Anarhija, država i utopija (1974). Knjiga je gotovo istog trenutka postala pravi bestseller, nagrađena je Nacionalnom nagradom za knjigu, široko je komentirana, hvaljena i osporavana, što je pomalo čudno za jednu akademsku raspravu, pisanu dosta teškim stilom, punu tehničkih termina i kompliciranih teorijskih izvođenja.

Po čemu je Nozickova knjiga kontroverzna?

Iako ju Puhovski naziva "kontroverznom", ona taj epitet može ponijeti samo iz jedne ideološki prilično sužene perspektive. Da, doista je bila "kontroverzna", ali za vladajuću ljevičarsku dogmu na američkim sveučilištima, jer je u paramparčad raznijela čitav ideološki postav tadašnjeg socijalističkog intelektualnog establišmenta. Nozick je svojim prvijencem na velika vrata akademske političke filozofije ponovno uveo odatle odavno prognane autore liberalne orijentacije i povratio akademski dignitet i pravo građanstva njihovim teorijama, koje su bile potisnute pred velikom navalom socijalističkih ideja.

U ideološki veoma ostrašćenoj i netolerantnoj atmosferi američkih sveučilišta s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih, koju su diktirali šezdesetosmaši i novoljevičari, bilo je nezamislivo da netko, a pogotovu mlada zvijezda harvardskog sveučilišta, pokušava teorijski obnoviti tradiciju klasičnog liberalizma i zagovarati libertarijanske ideje. U to vrijeme Hayek i Friedman još nisu dobili Nobelovu nagradu, a u javnosti je od zagovornika ideja klasičnog liberalizma bila poznata jedino spisateljica Ayn Rand i njeni objektivisti.

Nozick je svojom knjigom svakako pogodio u živac epohe i uzburkao duhove svojih suvremenika. Samo utoliko njegovu knjigu Anarhija, država i utopija možemo nazvati "kontroverznim", ali ne i dovoditi u pitanje vrijednost toga djela. Ubrzo nakon objavljivanja Anarhije, države i utopije i njenog meteorskog uspjeha, ne samo Hayek i Friedman, već i Mises i Rothbard, postaju nezaobilazni dio seminarske literature na predmetima iz etike, prava i političke filozofije na sveučilištima koja drže do svog ugleda.

Nozick je dao domaću zadaću svim neprijateljima slobodnog društva i liberalnog kapitalizma, naročito u akademskom svijetu, koji više nisu mogli samo prezrivo odmahnuti rukom na spomen ideja slobodnog tržišta, neprikosnovenosti privatnog vlasništva ili minimalne države. Sada su se morali suočiti s argumentima iz njegove knjige.

Nastavak: http://blog.vecernji.hr/borislav-ristic/nozickova-obrana-liberalnog-kapitalizma-5920

Lipa - udruga poreznih obveznika

Sjajna vest iz Hrvatske - osnovana je prva hrvatska udruga poreznih obveznika.

Ciljevi:

1. Manji porezi – Hrvatska ima jednu od najviših razina poreznog opterećenja na svijetu. Osobito je štetno visoko opterećenje rada, koje destimulira novo zapošljavanje i poduzetničke poduhvate. Porezni obveznici imaju pravo zahtijevati smanjenje opće razine oporezivanja, kako bi mogli raspolagati većim dijelom rezultata svog rada.

2. Manja država – Hrvatska ima prevelik i preskup birokratski aparat, i javnu potrošnju koja je 20-tak milijardi kuna iznad onoga što ekonomija realno može podržati. Porezni obveznici imaju pravo zahtijevati smanjenje tog aparata i dovođenje javne potrošnje u okvire realnog. Lipa će raditi pritisak na izvršnu vlast da smanji troškove države i tražiti uvođenje režima balansiranog proračuna te zahtijevati stroži režim fiskalne odgovornosti za ljude koji u naše ime i za naš račun raspolažu našim novcem.

3. Transparentnost – novac poreznih obveznika troši se netransparentno i na načine koji idu od neracionalnog i nepotrebnog do rentijerskog i kriminalnog. Porezni obveznici imaju pravo na potpunu informaciju o tome na koji način se troši njihov novac, i odgovornost da to trošenje prate i nadziru i na njega utječu. Lipa će svoje aktivnosti usmjeriti na pritisak na sve razine vlasti da omogući građanima bolji uvid na to kako se troši njihov novac.

4. Efikasnost – transparentnost je potrebna ali nije jedini kriterij. Novac poreznih obveznika mora biti trošen svrsishodno, to jest mora biti usmjeren na javne servise koji su potrebni svim građanima, a ne rasipan na partikularne ciljeve poput kupovine glasova, zadovoljavanje određenih skupina i kupovanje socijalnog mira pogrešnim mjerama. Svaka lipa novca poreznih obveznika mora biti utrošena na način da doprinese povećanju javnog dobra.

5. Reprezentacija – hrvatski porezni obveznici nemaju svoj glas u javnosti i apsolutno su podzastupljeni obzirom svoj broj, važnost i ulogu koju igraju u društvu. Paradoksalno je da su interesne skupine onih koji žive od proračunskih sredstava često moćnije i utjecajnije od onih koji ih – u konačnici – plaćaju. Lipa želi biti glas poreznih obveznika u javnosti i zalagati se za njihove interese.

6. Smanjenje javnog duga – Hrvatsku je niz neodgovornih vlada u koaliciji sa interesnim skupinama dovelo na sam rub prekomjerne zaduženosti. Plaćanje tog duga u godinama koje dolaze, dodatno će opteretiti hrvatske porezne obveznike. Zbog nas, ali i budućih generacija koje danas zadužujemo bez njihovog znanja i pristanka, i njihovog prava na pristojan život, toj neodgovornoj praksi mora doći kraj.

http://www.manjiporezi.hr/
https://www.facebook.com/UdrugaLipaHr

Sve najbolje i puno uspeha u radu!

Od 100 kuna koje zaradim, 70,5kn dajem državi

JA SVOJIH svojih 100 kuna teško zaradim. Baš se namučim. Uz to se pokušavam i školovati (visoka specijalizacija me čini konkurentnim na tržištu rada), imam i obitelj: dvoje male djece čije potrebe rastu iz dana u dan, ženu koja je na porodiljnom nakon kojeg je pitanje hoće li naći posao...

Danas sam izračunao sljedeće:

Od MOJIH 100 zarađenih kuna (naglašavam "mojih" jer sam ih JA zaradio) uplaćujem sljedeće iznose:

- penzionerima.....15,0kn
- budućem sebi.... 5,0kn (ako mi to ne otmu prije nego crknem)
- državi.................20,0 kn
- gradu................. 3,5 kn
- zdravstvu...........15,0 kn
- za nezaposlene...1,7 kn
- ozljede na radu....0,5 kn
- PDV..................... 9,8 kn
----------------------------------------------------
- meni ostaje.........29,5 kn

Od tih 29,5 kn koji su ostali od zarađenih 100 uzdržavam sebe i svoju obitelj. Školujem se, školujem njih, hranim se, kupujem ogrjev za zimu, plaćam sportske aktivnosti djeci, karte za javni prijevoz, cestarine i mostarine na povremenim izletima, svima odjeću i obuću, tu i tamo kino, za auto: tehnički pregled, osiguranje, gume, popravke... ali i kompliciranije zdravstvene preglede (a to je skoro sve što se ne može izliječiti antibioticima), participacije, biljege za beskonačne birokratske procese (jeza me hvata od procesa prijave novorođenog djeteta, vađenja putovnice ili osobne).

Imam osjećaj da puno dajem. I grčim se. Ne dozvoljavam ni sebi, ni ženi, a bome niti djeci da budu "trutovi" i da sjede doma sablažnjavajući se u vlastitim glavama nad svojom sudbinom. Mi smo unatoč svemu zadovoljni s naših 29,5kn.

Ono s čime nisam zadovoljan jest kako se ostatak od 70,5kn raspoređuje, niti s uslugom koju dobivam za to.

Kopiju plana na općini su vadile tri debele babe 4 sata, od kojih sam 3 sata čekao u čekaoni kako bi se one vratile s pauze pod kojom su otišle doma kuhati ručak (kunem se, točno je tako bilo). Pregled radi potresa mozga sam čekao 2 sata i dobio posprdne komentare bahatog doktora radi čega dolazim u bolnicu i nalog svemoćnog autokrata malene bolnice da pospremim invalidska kolica iza sebe.
Prijavu novorođenog djeteta sam radio danima, nije lako skupiti papire. Za novu vozačku sam potrošio 4 dana, preko 600 kn i gdje god sam došao dobio sam prekrasne "jebem ti mater, debilu" poglede. Dijete nisam uspio upisati u državni vrtić, išla je u privatni. Skuplji. iako je imala jednak broj bodova kao druga djeca koja su primljena i koja su za određen iznos bila jednakija od nje.

Što želim za svojih 70,5 kuna koje uplaćujem državi?

Za svojih 70,5kn koje uplaćujem državi želim barem približnu uslugu kakva se pruža u privatnim tvrtkama i zato zagovaram i prizivam privatizaciju 80% javnih usluga i servisa.
Kao što to Saša Cvetojević reče: privatnik zapošljava najbolje i najpametnije (i bolje od sebe), a država najpodobnije poltrone koji nužno moraju biti gluplji od šefa, jer su u suprotnom opasnost (sreća u nesreći je da nakon nekog vremena postanu toliko glupi da ne znaju sakriti krađu, pa ih uhvate i strpaju u zatvor). Hoću kopiju plana na kućnu adresu, hoću osobnu u roku od 24 sata od kad kliknem na web stranici da mi je istekla, hoću da mi dijete prijave čim mu odrežu pupčanu vrpcu.

Želim da to dobiju djeca koja nemaju za jesti

Od svojih 70,5kn koje uplaćujem državi želim da se više raspodjeli onima kojima stvarno treba.
Djeci u belomanastirskoj školi koja za vrijeme velikog odmora potiho pitaju učiteljicu ima li možda što za jesti, a ne tustim i debelim prosvjednicima za koje je pitanje treba li im stvarno to što traže i  te se bore za svoja prava turiranjem Hondi 900 cbrx i blokiranjem prometnica na kojima cijelu noć kuhaju fiš paprikaše, jedu fine domaće kobasice i kulene dok uživaju tko zna koliko beneficija, različitih povlastica, subvencija, opskrbnina, naknada i prava koja se financiraju iz mojih 70,5kn, a dok ja iste usluge koje oni ne plaćaju moram platiti za sebe i obitelj još jednom, ali od onog mojeg ostatka od 29,5kn.

Želim da se dio daje inovatorima, proizvođačima i izvoznicima

Od svojih 70,5kn koje uplaćujem državi, želim da se dio daje inovatorima, proizvođačima i izvoznicima, kako bi isti slijevali pare u Hrvatsku i posljedično tome zapošljavali radnu snagu koja se grči onako kako se ja grčim na svom poslu.

Želim da oni koji žive od subvencija prestanu primati subvencije od mojih 70,5kn koje uplaćujem državi. Neka se trgaju i grče kao i ja i moja obitelj. Želim da subvencije primaju svi učenici kojima je kvocijent inteligencije za jedan veći od sto kako ne bi trebali razmišljati kako pitati učiteljicu za koru kruha, već kako će riješiti zadatak s Pitagorinim poučkom. To će dijete jednog dana voditi ovu zemlju i morati birati kome će dati subvenciju.

Hoću da mi država ne oporezuje školovanje koje plaćam iz svog džepa

Isto tako, hoću da mi država ne oporezuje školovanje koje plaćam iz svog džepa iz jednostavnog razloga. Educiranih milijun pojedinaca je educirana masa iz koje rastu educirani političari, educirani inovatori, educirani proizvođači, educirani radnici. Educirana država je prosperitetna država. Ne možemo samima sebi otežavati put do prosperiteta kažnjavajući se porezom na pamet, jer će mozak biti haj i pameti će reći baj-baj i otići u Njemačku gdje je radnicima neshvatljivo da ti je svejedno u kojoj firmi bi radio sve dok te plaćaju pošteno i na vrijeme - oni "biraju koje im firme dolaze u obzir za zapošljavanje".

Želim birati doktora

Hoću da HZZO plaća privatnim bolnicama sve komplicirane preglede, želim birati doktora. Kriteriji neka budu: stručnost, efikasnost i ljubaznost. nemam problema s time da stručan, efikasan i ljubazan doktor ima 60.000 kn mjesečnu plaću plaćenu od mojih 70,5kn koje uplaćujem državi.

...Pred mjesec dana sam angažirao keramičara. Rekao mi je da je cijena 80kn po kvadratu postavljenih pločica i da zna da je to 10-15kn više od najniže cijene, ali i da on ne fušari, ne pije, da posao napravi vrhunski i sve počisti iza sebe. Dao sam mu 80kn po kvadratu i fakat je napravio vrhunski posao. Nije mi žao niti jedne dodatne kune...

...Isto ne mogu reći za 70,5kn koje uplaćujem državi. Žao mi je svake kune i želim znati za svaku lipu kome ide i zašto. I ide li stvarno onome tko je gladan kruha, ili se za mojih 70,5kuna jeftino kupuju glasovi za sljedeće izbore, a između izbora financiraju parkirna mjesta od 600 tisuća kuna, kao i zadržavanje tri debele babe na poslu koji može odraditi i vrlo jednostavan software, radi čega će one sa suzom u oku konstatirati kako je njihov kandidat koji je zatvoren zbog krađe njima "ipak jako puno dao" ne razumijevajući da im je dao mrvice od kruha kojeg je ukrao iz njihove vlastite trpeze, a kojeg su čuvale za svoju djecu.

Mojoj djeci neće više nitko krasti. Želim znati gdje je završila svaka od 70,5kn koje sam od zarađenih 100 uplatio državi.

www.index.hr/vijesti/clanak/od-100-kuna-koje-zaradim-705kn-dajem-drzavi-evo-sto-zelim-od-drzave-za-taj-novac/781819.aspx

Najveće dostignuće u istoriji

Informacija koju verovatno niste čuli pošto je "nejednakost" omiljena tema današnjih dvorskih ekonomista. Ovaj grafikon prikazuje procenat najsiromašnijih ljudi u svetu, tj. onih koji žive sa jednim dolarom dnevno ili manje (inflacija uračunata):

Od 1970. do 2006. broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu smanjio se za 80%. Zar to nije fantastična vest!? Zašto je onda nema u medijima?

Očigledno, zato što ide protiv opšte prihvaćene priče o "divljem kapitalizmu" koji bogate čini bogatijim, a siromašne siromašnijim. Istina je upravo suprotna - u kapitalizmu svi postaju bogatiji, a ekstremno siromaštvo nestaje.

Uzrok ovog trenda su globalizacija, slobodna trgovina, ekspanzija internacionalnog preduzetništva. Ukratko - širenje slobodnog tržišta. To je najefikasnija mera protiv siromaštva ikada pronađena.

Izvor

Peščanik - Put u nezaborav

Video izdanje Peščanika, govore Saša Radulović, Miodrag Zec i Milan Knežević.

Libertarijanski Klub - Reforme na dnevnom redu