Kako se odbraniti od varvarstva?

Još jednom su varvari šokirali civilizovani svet...

Političari ponovo drže "odlučne" govore, javnost je izvan sebe od tuge i besa, mediji pokušavaju da objasne "šta se to dešava" i "zašto", stručnjaci još jednom objašnjavaju ko je šta pogrešio, koji su "propusti napravljeni". Da li su zatajile "obaveštajne službe" ili policija ili neko treći, četvrti...

Utisak je da zapadni svet jednostavno ne zna kako da reaguje. Već decenijama je nemoćan da odgovori na ovu divljačku taktiku iznenadnih, stravičnih i smrtonosnih napada na civile. Ljudi su užasnuti jer brutalnost i hladnokrvnost ubica nadmašuje jedino bespomoćnost žrtava. Nakon ovakvih tragedija, uspostavljaju se neefikasne i beskorisne kontrole, maltretiraju hiljade i hiljade nedužnih građana koji stoje u redovima da budu podvrgnuti ponižavajućim "pretresima" i ispitivanjima... Što je sve naravno potpuno beskorisno. Varvari su glupi, ali ne baš toliko. Kako kaže stara izreka o mađioničarima - oni neće "ponoviti isti trik dva puta". A posebno neće stati u red da ih policija legitimiše i pretresa. Mogućnosti za njihova zlodela su beskonačne. Mesta i načina na koje oni mogu počiniti svoja zlodela je više nego policajaca na celoj planeti. I zapadni svet je toga svestan. Zato je i užasnut. Ali bezbednije se osećamo ako imamo privid da se po tom pitanju eto "nešto radi"...

A sada ozbiljno - šta treba da se uradi? Kako odgovoriti na varvarstvo? Pre svega, ako je napadnut ili u opasnosti građanin civilizovanog sveta mora biti svestan šta brani. Koje su to naše vrednosti? To se na najnovijem tužnom primeru jasno vidi - novinari i karikaturisti u Parizu ubijeni su zbog slobode govora. Dakle, vrednosti koje mi branimo, na kojima počiva civilizovan svet su lične slobode. One su napadnute i njih treba braniti. Umesto da stalno sputava slobodu svojih građana radi "bezbednosti", zapad bi morao da slobode brani po svaku cenu. Ako su ubijeni karikaturisti zbog ismevanja bilo koga/čega, njihove karikature treba objaviti u svim medijima - svim televizijama, svim časopisima, svim sajtovima. Svuda. Bez kalkulisanja. Varvari tu neće moći ništa. I biće poraženi jer nisu postigli ništa, već suprotno od onoga što su hteli.

Kako onda "sprečiti" ovakve napade? Odgovor je očigledan, ali previše neprijatan za većinu građana - ne mogu se sprečiti. Ako neko iole inteligentan želi da naudi određenoj osobi, naći će način da to uradi. A većina ubica ne ide okolo i priča svima o svojim namerama, već svoja zlodela planira u tajnosti. Često nakon ovakvih tragedija za napadača čujemo kako je bio "sasvim normalan mladić" i tako dalje. Ne postoji način da se oni unapred otkriju i spreče.

Ono što može da se uradi jeste da građani civilizovanog sveta prihvate činjenicu da su pod varvarskim napadom i da budu spremni da se brane. Ako zaista verujemo u vrednosti na kojima je izrađena savremena civilizacija, individualne slobode i poštovanje prava svih, onda moramo biti spremni i da ih branimo. Institucije to ne mogu da urade umesto nas, iz očiglednih razloga. Jer varvari ne napadaju institucije, njihova taktika je u sasvim drugoj ravni - oni nemaju teritoriju, nemaju vladu, nemaju gradove, zgrade i institucije, ne postoji "vojska" i ne postoji "front" - i zato su za državu su neuhvatljivi. Ali za nas jesu. Ako su bar piloti u avionu naoružani, kriminalac će imati velikih problema da preuzme kontrolu. Ako su svi putnici naoružani, verovatno neće stići da napravi tri koraka. Ako su građani generalno naoružani i spremni da brane svoj život, svoje društvo i svoje vrednosti - teško da će neki napadač uspeti da napravi veću štetu. Da su novinari u Parizu bili naoružani, imali bi šansu da se brane. Ne bi bili bespomoćne mete. Ali u Parizu ni policajci nisu bili naoružani... 

To je to dragi moji građani civilizovanog sveta. Ako verujete u svoje principe, morate biti spremni da se borite za njih. Da varvarima uzvratite direktno. Niko to neće uraditi umesto vas. Niko ne može da uzvrati osim građana koji su na licu mesta.

Ako ne verujete, onda smo već izgubili.

Nozickova obrana liberalnog kapitalizma

Fenomenalan tekst Bore Ristića - pročitajte obavezno do kraja!

Kako nas u svojoj kolumni pod naslovom "Obljetnica ozbiljnoga političkog neoliberalizma" podsjeća Žarko Puhovski, navršilo se punih četrdeset godina kako je američki filozof, Robert Nozick (1938-2002), objavio svoju knjigu Anarhija, država i utopija (1974). Knjiga je gotovo istog trenutka postala pravi bestseller, nagrađena je Nacionalnom nagradom za knjigu, široko je komentirana, hvaljena i osporavana, što je pomalo čudno za jednu akademsku raspravu, pisanu dosta teškim stilom, punu tehničkih termina i kompliciranih teorijskih izvođenja.

Po čemu je Nozickova knjiga kontroverzna?

Iako ju Puhovski naziva "kontroverznom", ona taj epitet može ponijeti samo iz jedne ideološki prilično sužene perspektive. Da, doista je bila "kontroverzna", ali za vladajuću ljevičarsku dogmu na američkim sveučilištima, jer je u paramparčad raznijela čitav ideološki postav tadašnjeg socijalističkog intelektualnog establišmenta. Nozick je svojim prvijencem na velika vrata akademske političke filozofije ponovno uveo odatle odavno prognane autore liberalne orijentacije i povratio akademski dignitet i pravo građanstva njihovim teorijama, koje su bile potisnute pred velikom navalom socijalističkih ideja.

U ideološki veoma ostrašćenoj i netolerantnoj atmosferi američkih sveučilišta s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih, koju su diktirali šezdesetosmaši i novoljevičari, bilo je nezamislivo da netko, a pogotovu mlada zvijezda harvardskog sveučilišta, pokušava teorijski obnoviti tradiciju klasičnog liberalizma i zagovarati libertarijanske ideje. U to vrijeme Hayek i Friedman još nisu dobili Nobelovu nagradu, a u javnosti je od zagovornika ideja klasičnog liberalizma bila poznata jedino spisateljica Ayn Rand i njeni objektivisti.

Nozick je svojom knjigom svakako pogodio u živac epohe i uzburkao duhove svojih suvremenika. Samo utoliko njegovu knjigu Anarhija, država i utopija možemo nazvati "kontroverznim", ali ne i dovoditi u pitanje vrijednost toga djela. Ubrzo nakon objavljivanja Anarhije, države i utopije i njenog meteorskog uspjeha, ne samo Hayek i Friedman, već i Mises i Rothbard, postaju nezaobilazni dio seminarske literature na predmetima iz etike, prava i političke filozofije na sveučilištima koja drže do svog ugleda.

Nozick je dao domaću zadaću svim neprijateljima slobodnog društva i liberalnog kapitalizma, naročito u akademskom svijetu, koji više nisu mogli samo prezrivo odmahnuti rukom na spomen ideja slobodnog tržišta, neprikosnovenosti privatnog vlasništva ili minimalne države. Sada su se morali suočiti s argumentima iz njegove knjige.

Nastavak: http://blog.vecernji.hr/borislav-ristic/nozickova-obrana-liberalnog-kapitalizma-5920

Lipa - udruga poreznih obveznika

Sjajna vest iz Hrvatske - osnovana je prva hrvatska udruga poreznih obveznika.

Ciljevi:

1. Manji porezi – Hrvatska ima jednu od najviših razina poreznog opterećenja na svijetu. Osobito je štetno visoko opterećenje rada, koje destimulira novo zapošljavanje i poduzetničke poduhvate. Porezni obveznici imaju pravo zahtijevati smanjenje opće razine oporezivanja, kako bi mogli raspolagati većim dijelom rezultata svog rada.

2. Manja država – Hrvatska ima prevelik i preskup birokratski aparat, i javnu potrošnju koja je 20-tak milijardi kuna iznad onoga što ekonomija realno može podržati. Porezni obveznici imaju pravo zahtijevati smanjenje tog aparata i dovođenje javne potrošnje u okvire realnog. Lipa će raditi pritisak na izvršnu vlast da smanji troškove države i tražiti uvođenje režima balansiranog proračuna te zahtijevati stroži režim fiskalne odgovornosti za ljude koji u naše ime i za naš račun raspolažu našim novcem.

3. Transparentnost – novac poreznih obveznika troši se netransparentno i na načine koji idu od neracionalnog i nepotrebnog do rentijerskog i kriminalnog. Porezni obveznici imaju pravo na potpunu informaciju o tome na koji način se troši njihov novac, i odgovornost da to trošenje prate i nadziru i na njega utječu. Lipa će svoje aktivnosti usmjeriti na pritisak na sve razine vlasti da omogući građanima bolji uvid na to kako se troši njihov novac.

4. Efikasnost – transparentnost je potrebna ali nije jedini kriterij. Novac poreznih obveznika mora biti trošen svrsishodno, to jest mora biti usmjeren na javne servise koji su potrebni svim građanima, a ne rasipan na partikularne ciljeve poput kupovine glasova, zadovoljavanje određenih skupina i kupovanje socijalnog mira pogrešnim mjerama. Svaka lipa novca poreznih obveznika mora biti utrošena na način da doprinese povećanju javnog dobra.

5. Reprezentacija – hrvatski porezni obveznici nemaju svoj glas u javnosti i apsolutno su podzastupljeni obzirom svoj broj, važnost i ulogu koju igraju u društvu. Paradoksalno je da su interesne skupine onih koji žive od proračunskih sredstava često moćnije i utjecajnije od onih koji ih – u konačnici – plaćaju. Lipa želi biti glas poreznih obveznika u javnosti i zalagati se za njihove interese.

6. Smanjenje javnog duga – Hrvatsku je niz neodgovornih vlada u koaliciji sa interesnim skupinama dovelo na sam rub prekomjerne zaduženosti. Plaćanje tog duga u godinama koje dolaze, dodatno će opteretiti hrvatske porezne obveznike. Zbog nas, ali i budućih generacija koje danas zadužujemo bez njihovog znanja i pristanka, i njihovog prava na pristojan život, toj neodgovornoj praksi mora doći kraj.

http://www.manjiporezi.hr/
https://www.facebook.com/UdrugaLipaHr

Sve najbolje i puno uspeha u radu!

Od 100 kuna koje zaradim, 70,5kn dajem državi

JA SVOJIH svojih 100 kuna teško zaradim. Baš se namučim. Uz to se pokušavam i školovati (visoka specijalizacija me čini konkurentnim na tržištu rada), imam i obitelj: dvoje male djece čije potrebe rastu iz dana u dan, ženu koja je na porodiljnom nakon kojeg je pitanje hoće li naći posao...

Danas sam izračunao sljedeće:

Od MOJIH 100 zarađenih kuna (naglašavam "mojih" jer sam ih JA zaradio) uplaćujem sljedeće iznose:

- penzionerima.....15,0kn
- budućem sebi.... 5,0kn (ako mi to ne otmu prije nego crknem)
- državi.................20,0 kn
- gradu................. 3,5 kn
- zdravstvu...........15,0 kn
- za nezaposlene...1,7 kn
- ozljede na radu....0,5 kn
- PDV..................... 9,8 kn
----------------------------------------------------
- meni ostaje.........29,5 kn

Od tih 29,5 kn koji su ostali od zarađenih 100 uzdržavam sebe i svoju obitelj. Školujem se, školujem njih, hranim se, kupujem ogrjev za zimu, plaćam sportske aktivnosti djeci, karte za javni prijevoz, cestarine i mostarine na povremenim izletima, svima odjeću i obuću, tu i tamo kino, za auto: tehnički pregled, osiguranje, gume, popravke... ali i kompliciranije zdravstvene preglede (a to je skoro sve što se ne može izliječiti antibioticima), participacije, biljege za beskonačne birokratske procese (jeza me hvata od procesa prijave novorođenog djeteta, vađenja putovnice ili osobne).

Imam osjećaj da puno dajem. I grčim se. Ne dozvoljavam ni sebi, ni ženi, a bome niti djeci da budu "trutovi" i da sjede doma sablažnjavajući se u vlastitim glavama nad svojom sudbinom. Mi smo unatoč svemu zadovoljni s naših 29,5kn.

Ono s čime nisam zadovoljan jest kako se ostatak od 70,5kn raspoređuje, niti s uslugom koju dobivam za to.

Kopiju plana na općini su vadile tri debele babe 4 sata, od kojih sam 3 sata čekao u čekaoni kako bi se one vratile s pauze pod kojom su otišle doma kuhati ručak (kunem se, točno je tako bilo). Pregled radi potresa mozga sam čekao 2 sata i dobio posprdne komentare bahatog doktora radi čega dolazim u bolnicu i nalog svemoćnog autokrata malene bolnice da pospremim invalidska kolica iza sebe.
Prijavu novorođenog djeteta sam radio danima, nije lako skupiti papire. Za novu vozačku sam potrošio 4 dana, preko 600 kn i gdje god sam došao dobio sam prekrasne "jebem ti mater, debilu" poglede. Dijete nisam uspio upisati u državni vrtić, išla je u privatni. Skuplji. iako je imala jednak broj bodova kao druga djeca koja su primljena i koja su za određen iznos bila jednakija od nje.

Što želim za svojih 70,5 kuna koje uplaćujem državi?

Za svojih 70,5kn koje uplaćujem državi želim barem približnu uslugu kakva se pruža u privatnim tvrtkama i zato zagovaram i prizivam privatizaciju 80% javnih usluga i servisa.
Kao što to Saša Cvetojević reče: privatnik zapošljava najbolje i najpametnije (i bolje od sebe), a država najpodobnije poltrone koji nužno moraju biti gluplji od šefa, jer su u suprotnom opasnost (sreća u nesreći je da nakon nekog vremena postanu toliko glupi da ne znaju sakriti krađu, pa ih uhvate i strpaju u zatvor). Hoću kopiju plana na kućnu adresu, hoću osobnu u roku od 24 sata od kad kliknem na web stranici da mi je istekla, hoću da mi dijete prijave čim mu odrežu pupčanu vrpcu.

Želim da to dobiju djeca koja nemaju za jesti

Od svojih 70,5kn koje uplaćujem državi želim da se više raspodjeli onima kojima stvarno treba.
Djeci u belomanastirskoj školi koja za vrijeme velikog odmora potiho pitaju učiteljicu ima li možda što za jesti, a ne tustim i debelim prosvjednicima za koje je pitanje treba li im stvarno to što traže i  te se bore za svoja prava turiranjem Hondi 900 cbrx i blokiranjem prometnica na kojima cijelu noć kuhaju fiš paprikaše, jedu fine domaće kobasice i kulene dok uživaju tko zna koliko beneficija, različitih povlastica, subvencija, opskrbnina, naknada i prava koja se financiraju iz mojih 70,5kn, a dok ja iste usluge koje oni ne plaćaju moram platiti za sebe i obitelj još jednom, ali od onog mojeg ostatka od 29,5kn.

Želim da se dio daje inovatorima, proizvođačima i izvoznicima

Od svojih 70,5kn koje uplaćujem državi, želim da se dio daje inovatorima, proizvođačima i izvoznicima, kako bi isti slijevali pare u Hrvatsku i posljedično tome zapošljavali radnu snagu koja se grči onako kako se ja grčim na svom poslu.

Želim da oni koji žive od subvencija prestanu primati subvencije od mojih 70,5kn koje uplaćujem državi. Neka se trgaju i grče kao i ja i moja obitelj. Želim da subvencije primaju svi učenici kojima je kvocijent inteligencije za jedan veći od sto kako ne bi trebali razmišljati kako pitati učiteljicu za koru kruha, već kako će riješiti zadatak s Pitagorinim poučkom. To će dijete jednog dana voditi ovu zemlju i morati birati kome će dati subvenciju.

Hoću da mi država ne oporezuje školovanje koje plaćam iz svog džepa

Isto tako, hoću da mi država ne oporezuje školovanje koje plaćam iz svog džepa iz jednostavnog razloga. Educiranih milijun pojedinaca je educirana masa iz koje rastu educirani političari, educirani inovatori, educirani proizvođači, educirani radnici. Educirana država je prosperitetna država. Ne možemo samima sebi otežavati put do prosperiteta kažnjavajući se porezom na pamet, jer će mozak biti haj i pameti će reći baj-baj i otići u Njemačku gdje je radnicima neshvatljivo da ti je svejedno u kojoj firmi bi radio sve dok te plaćaju pošteno i na vrijeme - oni "biraju koje im firme dolaze u obzir za zapošljavanje".

Želim birati doktora

Hoću da HZZO plaća privatnim bolnicama sve komplicirane preglede, želim birati doktora. Kriteriji neka budu: stručnost, efikasnost i ljubaznost. nemam problema s time da stručan, efikasan i ljubazan doktor ima 60.000 kn mjesečnu plaću plaćenu od mojih 70,5kn koje uplaćujem državi.

...Pred mjesec dana sam angažirao keramičara. Rekao mi je da je cijena 80kn po kvadratu postavljenih pločica i da zna da je to 10-15kn više od najniže cijene, ali i da on ne fušari, ne pije, da posao napravi vrhunski i sve počisti iza sebe. Dao sam mu 80kn po kvadratu i fakat je napravio vrhunski posao. Nije mi žao niti jedne dodatne kune...

...Isto ne mogu reći za 70,5kn koje uplaćujem državi. Žao mi je svake kune i želim znati za svaku lipu kome ide i zašto. I ide li stvarno onome tko je gladan kruha, ili se za mojih 70,5kuna jeftino kupuju glasovi za sljedeće izbore, a između izbora financiraju parkirna mjesta od 600 tisuća kuna, kao i zadržavanje tri debele babe na poslu koji može odraditi i vrlo jednostavan software, radi čega će one sa suzom u oku konstatirati kako je njihov kandidat koji je zatvoren zbog krađe njima "ipak jako puno dao" ne razumijevajući da im je dao mrvice od kruha kojeg je ukrao iz njihove vlastite trpeze, a kojeg su čuvale za svoju djecu.

Mojoj djeci neće više nitko krasti. Želim znati gdje je završila svaka od 70,5kn koje sam od zarađenih 100 uplatio državi.

www.index.hr/vijesti/clanak/od-100-kuna-koje-zaradim-705kn-dajem-drzavi-evo-sto-zelim-od-drzave-za-taj-novac/781819.aspx

Najveće dostignuće u istoriji

Informacija koju verovatno niste čuli pošto je "nejednakost" omiljena tema današnjih dvorskih ekonomista. Ovaj grafikon prikazuje procenat najsiromašnijih ljudi u svetu, tj. onih koji žive sa jednim dolarom dnevno ili manje (inflacija uračunata):

Od 1970. do 2006. broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu smanjio se za 80%. Zar to nije fantastična vest!? Zašto je onda nema u medijima?

Očigledno, zato što ide protiv opšte prihvaćene priče o "divljem kapitalizmu" koji bogate čini bogatijim, a siromašne siromašnijim. Istina je upravo suprotna - u kapitalizmu svi postaju bogatiji, a ekstremno siromaštvo nestaje.

Uzrok ovog trenda su globalizacija, slobodna trgovina, ekspanzija internacionalnog preduzetništva. Ukratko - širenje slobodnog tržišta. To je najefikasnija mera protiv siromaštva ikada pronađena.

Izvor

Peščanik - Put u nezaborav

Video izdanje Peščanika, govore Saša Radulović, Miodrag Zec i Milan Knežević.

Libertarijanski Klub - Reforme na dnevnom redu

Piketty i kapitalizam 21. stoljeća | Treća runda

Francuski ekonomist Thomas Piketty knjigom "Kapital u 21. stoljeću", koja je preko noći postala senzacija, daje važan doprinos raspravi o tome kako ekonomija može biti pravednija i tvrdi - kapitalizam već gotovo 300 godina prirodno stvara sve veću nejednakost u društvu. Uoči skorog izlaska hrvatskog prijevoda Pikettyjeve knjige u kojoj tvrdi da je "old money" u kapitalizmu vredniji od rada, večeras o tome kako zaustaviti rastuću ekonomsku nejednakost u Hrvatskoj i svijetu raspravljaju dr. sc. Luka Popov, autor bloga Katkapital i ekonomski ideolog pokreta Novi konzervativizam, i Mislav Žitko, autor brojnih tekstova o političkoj ekonomiji tranzicije i član Centra za radničke studije. 

Zašto nestaje "srednja klasa"?

B92 prenosi vest o studiji koja kaže:

Brisel -- Srednja klasa od 1990. godine nestaje širom sveta, a najalarmantnija situacija od svih zemalja Evropske unije je u Belgiji i Irskoj.

U periodu od 1993. do 2010. udeo srednje na svetskom tržištu rada je smanjen 12 odsto, dok je udeo visoke klase porastao 9,0 odsto a niže za tri odsto, navodi se u zajedničkoj studiji belgijskih, holandskih i britanskih stručnjaka objavljenoj u magazinu American Economic Review.

Ovaj fenomen zahvata čitavu Evropu, najviše Belgiju i Irsku. Udeo zaposlenih sa visokim primanjima kao i zaposlenih sa niskim platama je u porastu na belgijskom tržištu rada, dok je tradicionalna srednja klasa na putu odumiranja.

Razlog nestanka srednje klase vezuje se za uticaj tehnologija. "Dugo se smatralo da će razvoj tehnologija najviše ugroziti nekvalifikovanu i najmanje plaćenu radnu snagu, međutim, ispostavilo se da to nije tačno", navodi se u studiji.

Zaposleni u indistriji i kancelarijama su pogođeni tehnološkom razvojem i automatizacijom, međutim, to ne dotiče radnu snagu kao što su higijeničari, posluga u restoranima ili dadilje, navodi magazin.

Izvor

Komentatori su, naravno, požurili da okrive "pohlepne kapitaliste" i "pad komunizma" (!?)  očigedno nesvesni činjenice da se "srednja klasa" najviše razvila upravo tamo gde je bilo najviše "pohlepnih kapitalista", a u komunističkim državama je o takvom standardu života moglo samo da se sanja. Jednostavno poređenje istorijskih činjenica pokazuje nam da se "srednja klasa" razvijala tamo gde je vladao najveći stepen ekonomskih sloboda. Tamo gde slobode, uključujući i ekonomske, nije bilo, ona se nikada nije ni razvila, već je ogromna većina živela u siromaštvu. Kome to treba dokazivati, ne vredi dokazivati.

Šta je onda razlog za ovakvu tendenciju u svetu, a pre svega u Evropi - od 1990. do 2010? Koja je to institucija uspostavljena pošetkom 90-tih koja bi mogla da ima uticaj na većinu prosperitetnih zemalja Evrope? Koja to institucija guši ekonomske slobode, uništava prosperitet i gura "srednju klasu" u bedu?

Tržište malina u Srbiji

Dušan Pavlović objašnjava haos na tržištu poljoprivrednih proizvoda:

Da li znate zašto srpski malinari protestuju skoro svake godine? Zato što ne mogu da dobiju cenu maline koju traže. Zašto ne mogu? Zato što u Srbiji postoji kartel otkupljivača malina koji zajedno sa opštinom i policijom određuje cenu maline koja nije tržišna.

Ove godine se malina u ariljskom kraju otkupljivala za 150 dinara po kilogramu. Manje je poznato da je u Arilju zabranjeno prodavati malinu za više od toga, čak i ako neko želi da plati veću cenu. Veća cena je moguća jedino ako se o tome saglase otkupljivači, opština i policija. (Tako se, recimo, cena povećala na 170 dinara kada su malinari prvi put najavili protest pre tri nedelje. Ali to je bila odluka kartela da bi se predupredio protest. Zarad jednostavnosti analize, ostavićemo cenu na 150 dinara.)

Za malinare je cena od 150 dinara mala. Ali kako oni to znaju? Ovoga puta imaju referentnu tačku koja se nalazi u Šapcu. U šabačkom kraju (Kolubarski i Mačvanski okrug) malina se prodaje za 230 dinara po kliogramu. Ariljski malinari s pravom pitaju: kako se u šabačkom kraju malina otkupljuje za 230 dinara, a u ariljskom samo za 150?

Za šabačku cenu postoji jednostavno ekonomsko objašnjenje. Prolećne poplave su uništile veliki deo roda i tako smanjile letnju ponudu malina. Čim se smanji ponuda nekog proizvoda, njegova cena mora da poraste. U ariljskom kraju poplave nisu uništile rod, pa je cena niža.

Međutim, ovo je samo deo objašnjenja. Da je tržište malina u Srbiji slobodno, vremenske neprilike ne bi bile nikakav problem za povećanje cene u Arilju. Jer čim bi malinari iz Arilja saznali da se u Šapcu malina prodaje za 230 dinara, oni bi se organizovali i prevezli malinu do Šapca gde je mogu prodati po 230 dinara. (Povećanje ponude u Šapcu bi onda oborilo cenu od 230, ali bi smanjenje ponude u Arilju povećalo cenu od 150 dinara, tako da bi se pre ili kasnije cena iznivelisala u celoj Srbiji negde između 150 i 230 dinara po kilogramu.)

Međutim, sada nastupa politička intervencija koja stvara tržišne poremećaje. Kako je već rečeno, policija sprečava bilo koga u Arilju da dobrovoljno proda ili plati malinu više od 150 dinara po kilogramu. Ali to nije sve. Ako bi ariljski seljaci hteli da se samo-organizuju, pa malinu umesto u Arilju prodali u Šapcu za 230 dinara, lokalna policija bi ih zaustavila na drumu i oduzela im malinu sa obrazloženjem da se malina ubrana u ariljskom okrugu može prodavati isključivo u ariljskom okrugu.

Ni to nije sve. Ako bi neko iz Šapca (ili bilo kog drugog dela Srbije ili sveta) dođe hladnjačom u Arilje da otkupi malinu po, recimo, 200 dinara, preveze je u Šabac i proda je po 230 dinara, policija bi ga takođe sprečila sa obrazloženjem da malina ubrana u ariljskom okrugu ne sme da se prodaje van ariljskog okruga.

Malinari su s pravom ogorčeni. I mnogo naivni, jer pomoć traže od države koja je deo kartela. Primer je zapravo isti kao i u slučaju beogradskog taksi kartela: grad i taksisti zajedno određuju cenu i broj vozila. Na gubitku su mušterije koje plaćaju skup taksi i dobijaju lošu uslugu. Ovde su na gubitku malinari, tj. lokalni seljaci koji žive od prodaje malina, jer su prinuđeni da prodaju malinu ispod tržišne cene.

Tržište malina je još jedan primer političkog felera i ekstraktivnih institucija. Politički feler se ogleda u tržišnom poremećaju koji je stvorila politička odluka da se štiti kartel hladnjačara (otkupljivača malina) koji ne žele da plate tržišnu cenu. Ekstraktivne institucije podrazumevaju pravila pod kojima se otkupljuje malina, a koja bogatstvo većine (seljaka koji gaje i prodaju maline) preusmeravaju u džepove manjine (hladnjačara i korumpiranih policajaca).

Seljaci treba da traže od države pomoć. Ali ne u vidu garantovane otkupne cene ili subvencija za maline (vidi tekst o tome ovde), već u vidu zahteva da država obezbedi tržišnu konkurenciju pri otkupu malina. Cena malina će tada biti tržišna, pa niko neće moći da prigovori da nije fer (tj. da ga neko potkrada). Nakon toga, potreba za protestima će nestati.

http://www.dusanpavlovic.in.rs/mypage/Blog/Entries/2014/8/1_Trziste_malina_u_Srbiji.html

Čime se bavi carina?

Fantastičan uspeh naših carinika!

Sprečen šverc gumica za narukvice

Beograd -- Carinici su na aerodromu "Nikola Tesla" u Beogradu sprečili pokušaj krijumčarenja 6.400 kesica silikonskih gumica za pravljenje narukvica.

Kako je saopštila Uprava carina, gumice su otkrivene u prtljagu kineske državljanke koja je letom iz Kine preko Moskve doputovala u Beograd. Prema navodima Carine, ona je kazala da nema šta da prijavi, ali su carinici detaljnim pretresom pronašli silikonske gumice, navodi se u saopštenju.

Dan ranije na carinskoj ispostavi Šid pretresom jednog kamiona, koji je prevozio raznu kancelarijsku opremu i školski pribor za uvoznika iz Beograda, otkriveno je 5.760 oštrača za olovke za koje se sumnja da povredjuju pravo intelektualne svojine.

Sumnja se da su oštrači krivotvorena roba marke "Engri birds" (Angry Birds) i zbog toga su zadržani, navodi se u saopštenju.

Ali nije njuz.net...

Izvor: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2014&mm=07&dd=31&nav_category=16&nav_id=883062

Mit o besplatnom zdravstvu i stvarne posljedice zdravstvenog monopola

Odličan post hrvatskog blogera Kapitalca - potpuno ista priča je i u Srbiji:

Godišnji budžet hrvatskog zdravstva iznosi oko 22 milijarde kuna. Ali potroši se i koja milijarda više pa se država zadužuje da bi pokrpala rupu. U konačnici zdravstvo košta oko 25 milijardi kuna.

No tko to plaća?

To plaćaju porezni obveznici kroz doprinose na plaću.

A koliko ima poreznih obveznika u Hrvatskoj?

Oko 800.000!

Koliko je to godišnje po poreznom obvezniku?

31250 HRK!

U prosjeku svaki porezni obveznik godišnje plati 31250 kuna za zdravstveno osiguranje, trebao ga on ili ne trebao. Tako da ostatak od 3,5 milijuna građana može reći da je zdravstvo besplatno pa i tražiti još više zdravstvenih usluga (prešutno, na trošak poreznih obveznika).

Pročitajte do kraja: http://kapitalac.wordpress.com/2014/07/30/mit-o-besplatnom-zdravstvu-i-stvarne-posljedice-zdravstvenog-monopola/

Pa nije valjda sve u profitu?

Odličan tekst Davora Huića:

„Pa nije valjda sve u profitu?“, zavapio je neki dan na Facebooku jedan pisac, iznerviran debatom o tržišnoj ekonomiji i socijalnoj državi. Par dana prije toga, jedna prijateljica na kavi, ničim izazvana, komentirajući teško stanje u Hrvatskoj i svijetu, kaže: „Za sve je kriva ta bjesomučna jurnjava za profitom“. Nema dana da iz novina, televizije, sa Facebook stranica ne ispadne „jagma za profitom“ (bilo bespoštedna, bilo neka druga). Prije tjedan-dva je objavljeno da počinje s radom i „etička banka“ koja neće poslovati s profitom; a najavljuju se i projekti u društvenom poduzetništvu, gdje isto tako neće biti nikakvog profita (naravno). Te dvije stvari se najavljuju kao jako dobre, jer ako je profit loš, onda poslovanje bez profita (ili s gubitkom čak), mora biti dobro. Tako isto misle i u mnogim javnim kompanijama, kojima nije cilj „maksimizacija profita“ nauštrb prava radnika, daleko od toga, nego baš upravo obrnuto.

Pa dobro, da vidimo u čemu je stvar s tim nesretnim profitom, što to s njim ne valja.

Pročitajte do kraja: http://www.zurnalisti.com/pa-nije-valjda-sve-u-profitu/

Razbijanje parazita

Genijalna analiza Lorne Štrbac iz Politike, već prva rečenica je kolosalno izvrtanje realnosti:

Gde nas vodi nevidljiva ruka

Prepuštanje tržištu (laissez-faire) nije nas dovelo ni do ekonomskog progresa, ni do društvenog prosperiteta

Neoliberalni ekonomisti su tokom prethodnih decenija tvrdili da je tržište ta nevidljiva ruka koja uvodi red u ekonomske odnose, pa čak i u društvene odnose uopšte. Međutim, prepuštanje tržištu (laissez-faire) nije dovelo ni do ekonomskog progresa, ni do društvenog prosperiteta. Ono je dovelo do ekonomske krize. Po svojoj ozbiljnosti i dubini, sadašnja ekonomska kriza mnoge podseća na onu između dva svetska rata.

Izvesno je da će ona trajati tokom cele ove decenije. Metropole evropskih država, koje su nekada nazivane centrima svetskog kapitalističkog sistema, i u odnosu na koje su određivana periferijska i poluperiferijska društva, a kojima je, zatim, sugerisana modernizacija po neoliberalnom modelu, danas deluju kao pozornica na kojoj se smenjuju masovni protesti depriviranih slojeva. One čak deluju kao pozornica na kojoj se trenutno odvija istorija čiji ishod ćemo tek videti.

Nakon 2008, broj protesta u evropskim metropolama kao što su Atina, Rim, Lisabon, Madrid, Pariz, London u svakoj narednoj godini se povećava. To samo po sebi govori da se kriza ne povlači nego suprotno, ona se produbljuje. Njeni glavni indikatori su masovna nezaposlenost, kako neobrazovanih tako i visokoobrazovanih, visoka zaduženost država, pad privrednih aktivnosti itd.

Moguće je pretpostaviti da će cela decenija biti prepoznatljiva po antagonizmu između socijalnih slojeva, naročito između građana i onih delova upravljačkih elita koje su korumpirane, u traganju za novom ideološkom paradigmom i drugačijom ekonomskom politikom. Deceniju će, takođe, karakterisati kriza legitimiteta svih nivoa postojećih elita, kao i kriza unutar samih političkih sistema, koji više ne poseduju mehanizme rešavanja socijalnih sukoba ili proizvodnje konsenzusa i pristanka na postojeću politiku

U zemljama istočne ili, uže, u zemljama jugoistočne Evrope, svi politički procesi su osmišljavani i legitimisani s ciljem saobražavanja političkim, kulturnim i ekonomskim standardima zapadne Evrope. Zbog toga mnoge zbunjuje ovakav razvoj događaja, koji se svodi na to da područja ka kojima su pre 25 godina krenuli nisu mesta blagostanja i visokog standarda nego socijalnih i političkih previranja i stvaranja drugačije istorije. Tu zbunjenost zapažamo kod upravljačkih elita i političkih stranaka, ali i kod medijskih i intelektualnih elita i običnih ljudi.

Pročitajte dalje (na sopstvenu odgovornost)

Pa kad smo mi to imali "slobodno tržište"?

Stvarno mi nisu jasne ovakve "analize"... Kritikuju se neke zamišljene verzije istorije koje se nikada nisu odigrale, samo zbog ideoloških predrasuda autora. Evropom vladaju socijal-demokrate i divlji socijalisti, na čelu Amerike je otvoreni marksista... Ogromne birokratije regulišu sve - od temperature vode u bojlerima do kamatnih stopa... Države subvencioniraju banke i korporacije, ... Pa gde je tu molim vas "slobodno tržište"? Kako neko uopšte može da okrivi "tržište" kada ono jedva diše od pritiska raznoraznih regulatora i njihove nebrojene birokratije?

Savremenu krizu izazvao je -socijalizam-. Kao i uvek. Gde god je vladala ta pošast ljudi su umirali od gladi. Tamo gde je tržište bilo bar malo slobodnije, napredovalo se i živelo u blagostanju.

Malo objektivnosti, pliiiiiz...

U predizbornu kampanju uključili se Betmen i Supermen

:)

Superheroji su danas prošetali centrom Beograda sa transparentom 'Vučićevi investitori', a sve je to bio deo predizbornog performansa bivšeg ministra privrede Saše Radulovića.  

Radulović, koji na izbore izlazi kao nosilac liste "Dosta je bilo", je praćen Betmenom, Supermenom, Deda Mrazom, Cezarom i mađioničarem Mandrakom, napravio performans koji treba da predstavlja parodiju na predizborna obećanja političara i odbijanje odlazeće vlade da objavi ugovore o velikim investicionim poslovima.

 – Danas smo došli da predstavimo neke investitore sa kojima smo proteklih sedmica razgovarali, radi se o stotinama miliona evra investicija. Nažalost, ne mogu da vam predstavim nijedan ugovor pošto su svi ugovori tajni, ali verujte mi - svi ti ugovori će biti dobri za građane Srbije. Ako glasate za našu listu 'Dosta je bilo', biće svega, i investitora i svega ostaloga što vam treba, samo vam nećemo pokazati nijedan ugovor – rekao je Radulović.

On se, posle uvodne šale, biračima obratio i ozbiljnom porukom da je nedopustivo da ugovori sa stranim investitorima budu tajna, jer javnost mora biti upoznata sa načinom na koji se troši novac poreskih obveznika.

– Tajni ugovori su štetni ugovori. Kada je reč o ugovoru sa Etihadom, jedini način da se pokaže da li istinu govorim ja ili Aleksandar Vučić jeste da pokažu ugovor – rekao je Radulović.

Iako je Radulovićev predizborni performans propraćen smehom dela prolaznika u Knez Mihailovoj ulici, bilo je i onih koji su otvoreno negodovali, a sa obližnjeg predizbornog štanda Srpske napredne stranke aktivisti naprednjaka su mu dovikivali da treba da ga bude sramota i da je bio „niko i ništa dok mu Vučić nije dao šansu".

Izvor: http://dnevno.rs/vesti/srbija/113680-u-predizbornu-kampanju-ukljucili-se-betmen-i-supermen.html

PRESS PRESEK - Saša Radulović

Sve objašnjeno crno na belo.

Eto Srbijo, imaš šansu...

"Ništa humanije od komunizma"

No comment.

Beograd -- Premijer i predsednik SPS Ivica Dačić izjavio je da do danas "nije smišljena humanija ideologija od komunizma". 

Dačić je na obeležavanju 166. godišnjice od obeležavanja Komunističkog manifesta na univerzitetu Megatrend rekao i da taj spis nije zastareo, a da je neoliberalizam doživeo potpuni debakl.

Manifest je traktat koji zagovara revoluciju i diktaturu proletarijata, a Karl Marks i Fridrih Engels prvi put su ga objavili 21. februara 1848. godine.

"Komunizam je nastao iz potrebe da se ujedine i organizuju oni o kojima više niko nije vodio računa, prezreni i potlačeni, zemaljsko roblje i sužnji koje je morila glad, kako stoji u Internacionali", rekao je Dačić.

Dodao je da je komunizam ponudio novu vrstu zajednice u kojoj će biti deljeno prema potrebama i u kojoj će o svakom pojedincu čitavo društvo voditi računa, pomagati i brinuti o njemu i da je zato "komunizam najhumanija ideologija".

"Ako su tačne tvrdnje kritičara manifesta da on danas u najvećem delu ne komunicira sa stvarnošću, kako su to onda danas ekonomski odnosi razlog za masovnu pobunu, ulične proteste, generalne štrajkove i demonstracije, od Grčke i drugih kapitalističkih zemalja Evrope, preko arapskog proleća, pa do naših suseda u BiH", upitao je Dačić.

Izvor: B92

Borislav Ristić - Pravi uzrok korupcije

Na primeru Hrvatske, povodom suđenja bivšem premijeru Sanaderu, g. Ristić objašnjava:

Prije svega, treba reći da se na korupciju gleda pogrešno ako pri spomenu te riječi sebi predstavljamo osobe iz poslovnog svijeta (bankare, poduzetnike, investitore), koji kuju neki zavjerenički plan iza zatvorenih vrata, kako bi ostvarili neki svoj osobni interes. To je pogrešno viđenje, jer se time ispušta glavna stvar – a to je da se korupcija javlja samo u slučajevima gdje politika ima odlučujući utjecaj na gospodarstvo, odnosno, gdje politika može kreirati pravila igre. Naime, točno je, kao što je govorio Adam Smith, da se ljudi iz poslovnog svijeta rijetko kad susretnu, a da pri tim svojim susretima ne krenu da planiraju neku smicalicu ili urotu protiv javnosti. Međutim, takve smicalice i urote ostale bi bez realizacije kada u tom planu ne bi naišle na podršku ljudi iz svijeta politike.

Stoga je osnovna stvar koju treba shvatiti da izvor korupcije nije ljudska pohlepa ili pokvareni kapitalisti – koju možemo riješiti palijativnim mjerama i povremenim sudskim procesima protiv onih koji su se okoristili sustavom – nego sustav koji omogućuje spregu između politike i privrede. Ako se želimo riješiti problema korupcije, onda treba otkloniti sustav koji političarima daje široka ovlaštenja u stvarima ekonomije, odnosno, još gore – gdje političari direktno upravljaju tvrtkama ili sjede u upravnim odborima poduzeća. Ako zaista želimo na efikasan i trajan način riješiti problem korupcije – trebamo pod hitno privatizirati sve tvrtke u državnom vlasništvu i ukinuti sve zakone koji političarima daju bilo kakva ovlaštenja da kreiraju ili na bilo koji način utječu na ekonomiju zemlje, od monetarne politike centralne banke, pa do upravnih odbora u tzv. javnim poduzećima.

...

Nas, međutim, ne trebaju skandalizirati "afere" i nezakonito ukradeni milijuni – to je sasvim normalna posljedica nakaradnog sustava socijalne države – nego, na primjer, to što ministar Linić, potpuno zakonito, zadužuje Hrvatsku na račun još nerođenih, kako bi Vlada taj novac potrošila na još jedno bezuspješno "pokretanje gospodarskog ciklusa" i "poticanje proizvodnje" u svrhu predizbornih kampanja. I što takva politika ne nailazi ni na kakav otpor. To je skandal – jer, to je bit nereformiranog sustava Sanaderove rasipničke vladavine, a ne njegova strast ka novcu ili umjetničkim predmetima. Milanovićeva politika je jednako rasipnička i neodgovorna kao i Sanaderova.

Da bi Hrvatskoj krenulo na bolje, njoj nisu potrebni časni i pošteni političari, nego je potrebno protjerati politiku iz ekonomije, jednom i zauvijek. Sustavnim, ustavnim i trajnim promjenama. A ne jeftinim pričama o časti i poštenju. I to je jedina pouka koju možemo izvući iz suđenja korumpiranim političarima, pa i ovog trećeg u nizu Sanaderu.

Pročitajte ceo tekst

Diktatura i propaganda

"Zapitajte se zašto totalitarne diktature smatraju da je neophodno da ulažu novac i napor u propagandu za svoje bespomoćne, okovane, ućutkane robove, koji nemaju način da protestuju ili se odbrane. Odgovor je da bi se čak i najskromniji seljak ili najniži varvarin podigao na slepu pobunu, kada bi shvatio da je žrtvovan, ne za neki nedokučiv plemenit cilj, već za čisto, ogoljeno ljudsko zlo." 

Ayn Rand, "Vrlina sebičnosti"

 Knjigu možete naručiti ovde: http://www.globalbook.rs/opasne-knjige.html